Na ovoj stranici SKGO objavljuje odgovore Stručne službe SKGO na pitanja koja iz lokalnih uprava dobija u vezi sa funkcionisanjem lokalne samouprave u različitim oblastima i sa primenom nadležnosti i poslova gradova i opština.
Odgovori su dati polazeći od prethodnih iskustava, uvida i gledišta Stručne službe SKGO o primeni nadležnosti lokalne samouprave, od potvrđene dobre prakse u gradovima i opštinama, kao i od iskustava saradnje SKGO sa partnerima iz republičkih institucija i različitih organizacija koje sarađuju sa lokalnim vlastima u Srbiji. Odgovori Stručne službe SKGO ne predstavljaju zvanično tumačenje primene propisa koji uređuju rad lokalnih vlasti, nego njeno mišljenje u vezi sa konkretnim pitanjem koje je postavljeno.
Baza pitanja i odgovora može se pretraživati preko pojma koje se pojavljuje u određenom pitanju ili odgovoru i preko tematskih oblasti, odnosno podtema, koje čine delove nadležnosti lokalne samouprave u Republici Srbiji.
Sve predloge i komentare u vezi sa ovim servisom možete poslati na e-mejl pitaj@skgo.org
Postavite pitanjeAko se poreskom obvezniku zastarelost utvrdi retroaktivno 5 godina u skladu sa clanom 114 Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji od kada pocinje da tece rok za zastarelosti . Na primer ako se u 2019. godini utvrdi porez retroaktivno za 2014., 2015., 2016., 2017 i 2018. godine da li ce se u ovom slucaju rok za zastarelost za 2014.godinu racunati od 2014. godine ili od 2019.godine kada je utvrdjen porez. Hvala unapred na odgovoru
Članom 114. Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji propisano je da pravo Poreske uprave na utvrđivanje i naplatu poreza i sporednih poreskih davanja zastareva za pet godina od dana kada je zastarelost počela da teče.
Zastarelost prava na utvrđivanje poreza i sporednih poreskih davanja počinje da teče od prvog dana naredne godine od godine u kojoj je trebalo utvrditi porez, odnosno sporedno poresko davanje. Zastarelost prava na naplatu poreza i sporednih poreskih davanja počinje da teče od prvog dana naredne godine od godine u kojoj je obaveza poreskog dužnika dospela za plaćanje. Shodno navedenim odredbama, pravo poreskog organa za utvrđivanje poreza zastareva za pet godina od prvog dana naredne godine u kojoj je trebalo utvrditi porez. Porez za 2014. godinu trebalo je utvrditi u 2014. godini, rok zastarelosti prava na utvrđivanje poreza počinje da teče od 1. januara 2015. godine i traje pet godina (2015-2019), što znači da se obaveza za 2014.godinu može utvrditi do kraja 2019. godine. Dalje, poreska obaveza za 2013. godinu se mogla utvrditi do kraja 2018. godine, tako da je 1.1.2019. godine nastupila zastarelost prava na utvrđivanje obaveze za 2013. godinu, pod uslovom da nije bilo prekida i zastoja zastarelosti u smislu Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji.
Pravo poreskog organa za naplatu poreza je pet godina od prvog dana naredne godine u kojoj je obaveza poreskog dužnika dospela za plaćanje. Navedeno znači da za sve obaveze koje su dospele za plaćanje u periodu od 1.1. do 31.12.2019 godine, zastarelost prava na naplatu počinje da teče od 1. januara 2020 godine i traje 5 godina. Ako nema prekida i zastoja zastarelosti u smislu Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji, kao i ako nisu obezbeđene zalogom ili hipotekom, ove obaveze zastarevaju 1. januara 2025. godine.
U konkretnoj situaciji, za obaveze za 2014. godinu koje su, u skladu sa propisanim rokom zastarelosti prava na utvrđivanje, utvrđene u 2019. godini i dospele za plaćanje do 31.12.2019. godine, rok za zastarelost se računa od 1. januara 2020. godine, jer zastarelost prava na naplatu počinje da teče od prvog dana naredne godine od godine u kojoj je obaveza poreskog dužnika dospela za plaćanje (a ne od godine u kojoj je trebalo utvrditi porez).
Preduzetnik je zaključio ugovor o zakupu građevinskog zemljišta za kiosk sa opštinskom upravom. Opštinska uprava mesečno fakturiše zakup preduzetniku, koji ne plaća zakupninu. Preduzetnik je iskazao volju da uđe u reprogram duga na osnovu zakupnine, i da odloženo, mesečno otplati dugovanje. Da li postoji zakonski osnov za reprogram duga na osnovu zakupa? Koji organ je nadležan za sprovođenje prinudne naplate, pravobranilaštvo ili lokalna poreska administracija?
Član 2a Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji propisuje da se ovaj zakon primenjuje i na izvorne javne prihode jedinica lokalne samouprave koje te jedinice utvrđuju, naplaćuju i kontrolišu u javnopravnom odnosu, kao i na sporedna poreska davanja po tim osnovama, uključujući i izvorne javne prihode koje jedinice lokalne samouprave utvrđuju, naplaćuju i kontrolišu u postupcima u kojima donose poreske akte, poreske upravne akte, kao i druge akte u upravnom postupku.
Član 10. istog zakona propisuje da poreskopravni odnos je odnos javnog prava koji obuhvata prava i obaveze u poreskom postupku poreskog organa s jedne i fizičkog, odnosno pravnog lica, kao i otvorenog investicionog fonda, odnosno alternativnog investicionog fonda koji nema svojstvo pravnog lica, a koji je upisan u odgovarajući registar u skladu sa zakonom (u daljem tekstu: fond), s druge strane, kojim se uređuje:
U skladu sa navedenim, Zаkon o poreskom postupku i poreskoj administraciji ne primenjuje se na ugovore zaključene između stranaka, a koji se odnose na zakup poslovnog prostora, s obzirom da ugovoreni odnos nije javnopravni već obligacioni odnos.
U tom smislu se primenom ovog zakona ne može odobriti reprogram niti vršiti prinudna naplata, što znači da lokalna poreska administracija nije nadležna za prinudnu naplatu ovih obaveza. Takođe, pitanje postojanja zakonskog osnova za odobravanje reprograma u vezi sa ugovorenim obavezama na osnovu zakupa nije u nadležnosti lokalne poreske administracije, s obzirom na to da se reprogram ne može odobriti u skladu sa Zakonom o poreskom postupku i poreskoj administraciji, te da lokalna poreska administracija nije nadležna za upravljanje ovim javnim prihodima.“
Dostavljamo u prilogu odgovora i Mišljenje Ministarstva finansija broj 011-00651/2016-04 od 07.02.2017. godine (Mišljenje broj 1) u kome je dato objašnjenje po ovom pitanju.
Obveznik je pokrenuo poreski postupak podnošenjem elektronske poreske prijave PPI 1 za porez na imovinu lica koje vode poslovne knjige. Da li se podaci od drugog organa, a a vezano za list nepokretnosti traže po službenoj dužnosti ili uz saglasnost poreskog obveznika (u vezi sa primenom člana 103. ZUP-a)?
Poreski obveznik je podnošenjem poreske prijave izvršio utvrđivanje poreza na imovinu (samooporezivanje), shodno članu 33. Zakona o porezima na imovinu i članu 54. Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji. Prema članu 123. ZPPPA poreska kontrola je postupak provere i utvrđivanja zakonitosti i pravilnosti ispunjavanja poreske obaveze, kao i postupak provere tačnosti, potpunosti i usklađenosti sa zakonom, odnosno drugim propisima, podataka iskazanih u poreskoj prijavi, poreskom bilansu, računovodstvenim izveštajima i drugim evidencijama poreskog obveznika koji vrši Poreska uprava, u skladu sa ovim zakonom.
Ako se u poreskoj kontroli utvrde nepravilnosti ili propusti u izvršavanju obaveza iz poreskopravnog odnosa, poreskom obvezniku se nalaže da ih otkloni. Poreski inspektor je službeno lice koje je ovlašćeno da vrši poresku kontrolu na osnovu naloga za poresku kontrolu, odnosno poziva za poresku kontrolu.
Znači, postupak poreske kontrole je novi postupak u odnosu na postupak utvrđivanja poreza na imovinu, koji shodno članu 124. ZPPPA počinje dostavljanjem poziva za poresku kontrolu, odnosno naloga za poresku kontrolu.
Članom 43. ZPPPA propisano je da se činjenice u poreskom postupku utvrđuju na osnovu dokaza. Kao dokaz u poreskom postupku mogu se upotrebiti poreska prijava, poreski bilans, poslovne knjige i evidencije, računovodstveni iskazi, poslovna dokumentacija i druge isprave i informacije kojima raspolaže Poreska uprava, prikupljene od poreskog obveznika ili trećih lica, iskaz svedoka, nalaz veštaka, uviđaj i svako drugo sredstvo kojim se činjenice mogu utvrditi. Utvrđivanje činjenica u postupku poreske kontrole vrši se i prema odredbama čl. 117-139. ovog zakona.
Članom 45. Stav 1. ZPPPA propisano je da je poreski obveznik dužan da, na zahtev poreskog organa i u razumnom roku koji ona odredi, pruži sve raspoložive informacije, neophodne za utvrđivanje činjeničnog stanja od značaja za oporezivanje. Poreski organ može da zahteva od drugih lica, privrednih subjekata, banaka, državnih organa i organizacija, organa teritorijalne autonomije i lokalne samouprave da, u razumnom roku koji ona odredi, pruže raspoložive informacije, kao i podatke od značaja za preduzimanje aktivnosti iz delokruga nadležnosti Poreske uprave. Stavom 9. istog člana propisano je da dostavljanje informacija i podataka iz stava 1. ovog člana, poreski organ neće zahtevati ako su dostupne putem službenih evidencija i registara.
Članom 159b ZPPPA propisano je da su državni organi i organizacije, organi teritorijalne autonomije i lokalne samouprave, javna preduzeća i pravna i fizička lica kojima su poverena javna ovlašćenja dužni da na zahtev organa jedinice lokalne samouprave, u roku od 30 dana od dana prijema zahteva, dostave podatke kojima raspolažu vršeći poslove iz svoje nadležnosti, a koji su od značaja za utvrđivanje, kontrolu i naplatu izvornih prihoda jedinice lokalne samouprave na koje se primenjuje ovaj zakon.
Članom 9. Zakona o opštem upravnom psotupku propisano je da je organ dužan da po službenoj dužnosti, u skladu sa zakonom, vrši uvid u podatke o činjenicama neophodnim za odlučivanje o kojima se vodi službena evidencija, da ih pribavlja i obrađuje.
Član 103. Zakona o opštem upravnom postupku propisuje:
(1) Organ je dužan da po službenoj dužnosti, u skladu sa zakonom, vrši uvid, pribavlja i obrađuje podatke o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija, a koji su neophodni za odlučivanje (član 9. stav
(3) ovog zakona).
(2) Ako službenu evidenciju vodi drugi organ, organ koji vodi postupak dužan je da hitno zatraži podatke, a zamoljeni organ da besplatno ustupi podatke u roku od 15 dana, ako nije drukčije propisano. Ako se traženi podaci mogu dobiti elektronskim putem, zamoljeni organ ih dostavlja u najkraćem roku.
(3) U postupku koji se pokreće po zahtevu stranke organ može da vrši uvid, pribavlja i obrađuje lične podatke o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija kada je to neophodno za odlučivanje, osim ako stranka izričito izjavi da će te podatke pribaviti sama. Ako stranka u roku ne podnese lične podatke neophodne za odlučivanje organa, zahtev za pokretanje postupka će se smatrati neurednim (član 59. stav (2) ovog zakona).
Članom 90. Zakona o opštem upravnom postupku propisano je da se postupak pokreće po službenoj dužnosti kad je to propisom određeno ili kad organ utvrdi ili sazna da je, s obzirom na činjenično stanje, neophodno da se zaštiti javni interes.
Prema tome, imajući u vidu da postupak poreske kontrole nije pokrenut zahtevom stranke već po službenoj dužnosti, na pribavljanje podataka od drugog organa, u ovim postupcima se ne primenjuju odredbe člana 103. stav 3. Zakona o opštem upravnom postupku. Takođe, ni podnošenje poreske prijave, kojim se započinje postupak utvrđivanja poreza ne smatra se postupkom pokrenutim po zahtevu stranke, jer je podnošenje poreske prijave obaveza propisana zakonom.
Fudbalski klub se obratio opštini za zahtevom za izgradnju tribina na svom fudbalskom stadionu. Zemljište na kom se nalazi stadion je u svojini Republike Srbije, dok je građevinska dozvola izdata na fudbalski klub. Može li opština i na koji način izgraditi tribine? Ukoliko opštin ne može izgraditi tribine, može li i na koji način obezbediti sredstva za gradnju istih?
Na osnovu člana 135. Zakona o planiranju i izgradnji („Službeni glasnik RS“ br. 72/2009, ...., 132/2014, 145/2014, 83/2018, 31/2019, 37/2019 - dr. zakon, 9/2020, 52/2021 i 62/2023) građevinska dozvola se izdaje investitoru koji uz zahtev za izdavanje građevinske dozvole dostavi, pored ostalog, dokaz o odgovarajućem pravu na zemljištu ili objektu. Obzirom da je građevinska dozvola izdata na ime fudbalskog kluba, pretpostavka je da je fudbalski klub nosilac prava korišćenja na objektu.
Ukoliko investitor i finansijer nisu isto lice, članom 135a istog zakona uređeni su odnosi između investitora i finansijera prilikom izdavanja građevinske dozvole. Građevinska dozvola se izdaje na ime investitora i finansijera ako je uz zahtev za izdavanje priložen ugovor između investitora i finansijera, overen u skladu sa zakonom koji uređuje overu potpisa, u kome se investitor saglasio da nosilac prava i obaveze iz građevinske dozvole bude i finansijer. Finansijer odgovara za sve obaveze prema trećim licima, koje su posledica radnji koje preduzme u skladu sa ovlašćenjima koja su mu preneta ugovorom.
Zaključenjem ugovora i izdavanjem građevinske dozvole i na ime finansijera, smatra se da finansijer ima pravo pristupa zemljištu na kome se gradi predmetni objekat odnosno izvode radovi, kao i da to pravo može dalje preneti na izvođača radova u cilju izgradnje objekta odnosno izvođenja radova.
U ovom konkretnom slučaju radi se o ulaganju u objekat javne namene gde je fudbalski klub investitor, a opština može biti finansijer, ukoliko raspolaže budžetskim sredstvima za tu namenu. Odnosi investitora i finansijera se uređuju ugovorom između investitora i finansijera, na osnovu kojeg je potrebno izmeniti rešenje o građevinskoj dozvoli.
Sredstva za izgradnju tribina potrebno je planirati Odlukom o budžetu opštine na ekonomskoj klasifikaciji 511-Zgrade i građevinski objekti i sprovesti postupak javne nabavke za radove i u skladu sa ugovorom o javnoj nabavci finansirati radove na izgradnji tribina. Iznosi izvršenih ulaganja za izgradnju tribina evidentiraju se u Glavnoj knjizi opštine na grupi konta 015- Nematerijalna imovina u pripremi, vanbilansno. Konačna vrednost izvršenih ulaganja u investiciju se, nakon pribavljanja upotrebne dozvole, prenosi iz poslovnih knjiga opštine (finansijera) u poslovne knjige fudbalskog kluba (investitora odnosno vlasnika objekta).
Član 37. stav 1. tačka 2) Zakona o sportu, uređuje da se za izgradnju, održavanje i opremanje sportskih objekata na teritoriji JLS obezbeđuju sredstva u budžetu JLS.
Ulaganja u izgradnju, održavanje i opremanje sportskih objekata su projekti od interesa za JLS, a prioritet imaju sportski objekti sa većom kategorijom u skladu sa Nacionalnom kategorizacijom sportskih objekata, objekti kojima se obezbeđuje veća regionalna pokrivenost (član 8. stav 2. Pravilnika o odobravanju i finansiranju programa kojima se ostvaruje opšti interes u oblasti sporta (“Sl.glasnik RS” 64/16, 18/20, 77/22 i 15/23).
Ako fudbalski klub dobija sredstva putem konkursa za finansiranje redovnih aktivnosti odnosno godišnjeg programa, podsećamo da se jednoj organizaciji u oblasti sporta ne može odobriti više od 20% sredstava od ukupne sume sredstava budžeta JLS predviđenih za finansiranje programa iz oblasti sporta. Pomenuto ograničenje, koje je utvrđeno članom 138. stavom 4. Zakona o sportu, odnosi se na finansiranje programa sportskih udruženja. Projekti za izgradnju, održavanje i opremanje sportskih objekata koji se finansiraju sredstvima budžeta JLS ne podležu pomenutom ograničenju.
Da li zaposleni na poslovima javnih nabavki imaju pravo na uvećanje kojeficijenta po osnovu Uredbe o kojeficijentima za obračun i isplatu plana imenovanih i postavljenih lica i zaposlenih u državnim organima? Na osnovu člana 5. Uredbe predviđeno je da zaposleni koji radi na pripremi i izvršenju budžeta ili finansijskog plana, vođenju poslovnih knjiga i sastavljanju računovodstvenih izveštaja ima pravo na uvećanje kojeficijenta - najviše do 10%. Zaposleni na poslovima javnih nabavki uključeni su u pripremu Odluke o budžetu u izradu finansijskih planova, učestvuju u kontiranju s obzirom na predmet nabake, učestvuju u izradi završnog računa.
Uredbom o koeficijentima za obračun i isplatu plata imenovanih i postavljenih lica i zaposlenih u državnim organima ("Sl. glasnik RS", br. 44/2008 - prečišćen tekst, 2/2012, 113/2017 - dr. zakon, 23/2018, 95/2018 - dr. zakon, 86/2019 - dr. zakon, 157/2020 - dr. zakon i 123/2021 - dr. zakon), članom 4. i 5. predviđeni su, između ostalog, osnovni i dodatni koeficijenti za svako zvanje. Dodatno, ovako utvrđeni koeficijenti mogu se uvećati u sledećim slučajevima (član 5. stav 2 Uredbe):
imenovanom i postavljenom licu - najviše do 30%;
zaposlenom koji koordinira najsloženije aktivnosti - najviše do 10%, s tim da ovaj broj zaposlenih ne može preći 2% od ukupnog broja zaposlenih;
zaposlenom koji rukovodi unutrašnjom organizacionom jedinicom - 10%;
zaposlenom koji radi na pripremi i izvršenju budžeta ili finansijskog plana, vođenju poslovnih knjiga i sastavljanju računovodstvenih izveštaja - najviše do 10%.
zaposlenom na poslovima komunalnog policajca - 10%;
zaposlenom na poslovima budžetske inspekcije - najviše do 10%;
zaposlenom koji radi na poslovima inspekcijskog terenskog nadzora u neposrednom kontaktu sa subjektima nadzora - najviše do 20%.
Što se tiče dodatnog uvećanja zaposlenom koji radi na pripremi i izvršenju budžeta ili finansijskog plana, vođenju poslovnih knjiga i sastavljanju računovodstvenih izveštaja smatramo da se ovo uvećanje može primeniti u slučajevima kada je zaposlenom konkretno u opisu posla nešto od navedenih poslova. U ovom konkretnom slučaju smatramo da se uvećanje ne može primeniti ukoliko službenik ima u opisu posla samo poslove u vezi sa javnim nabavkama.