Na ovoj stranici SKGO objavljuje odgovore Stručne službe SKGO na pitanja koja iz lokalnih uprava dobija u vezi sa funkcionisanjem lokalne samouprave u različitim oblastima i sa primenom nadležnosti i poslova gradova i opština.
Odgovori su dati polazeći od prethodnih iskustava, uvida i gledišta Stručne službe SKGO o primeni nadležnosti lokalne samouprave, od potvrđene dobre prakse u gradovima i opštinama, kao i od iskustava saradnje SKGO sa partnerima iz republičkih institucija i različitih organizacija koje sarađuju sa lokalnim vlastima u Srbiji. Odgovori Stručne službe SKGO ne predstavljaju zvanično tumačenje primene propisa koji uređuju rad lokalnih vlasti, nego njeno mišljenje u vezi sa konkretnim pitanjem koje je postavljeno.
Baza pitanja i odgovora može se pretraživati preko pojma koje se pojavljuje u određenom pitanju ili odgovoru i preko tematskih oblasti, odnosno podtema, koje čine delove nadležnosti lokalne samouprave u Republici Srbiji.
Sve predloge i komentare u vezi sa ovim servisom možete poslati na e-mejl pitaj@skgo.org
Postavite pitanjeDa li boravišnu taksu mogu da naplaćuju opštine koje nisu uradile kategorizaciju mesta? Da li se kategorizacija mesta naplaćuje i po kojoj tarifi?
Boravišnu taksu naplaćuju i opštine koje nisu uradile kategorizaciju turističkog mesta.
Naime, Vlada Republike Srbije utvrđuje za svaku kategoriju turističkog mesta najniži i najviši iznos boravišne takse.
U skladu sa Uredbom o najvišem i najnižem iznosu boravišne takse ("Službeni glasnik RS", br. 44/13 i 132/14), jedinica lokalne samouprave donosi odluku o visini boravišne takse na svojoj teritoriji. Ukoliko nije u pitanju turističko mesto, iznos boravišne takse se utvrđuje u rasponu datom za boravišnu taksu za najnižu kategoriju turističkog mesta.
To je iznos boravišne takse koju ugostitelj – pravno lice ili preduzetnik, naplaćuje od korisnika usluga smeštaja za svaki dan boravka u ugostiteljskom objektu za smeštaj i dužan je da ga uplati na račun budžeta jedinice lokalne samouprave do petog u mesecu za prethodni mesec.
Za razliku od objekata gde uslugu pružaju privredni subjekti i druga pravna lica i gde korisnik usluga plaća boravišnu taksu, u ugostiteljskim objektima domaće radinosti i seoskim turističkim domaćinstvima u kojima uslugu smeštaja pruža fizičko lice, boravišnu taksu plaća fizičko lice kao ugostitelj.
Fizičko lice plaća boravišnu taksu u utvrđenom godišnjem iznosu na propisan način.
Ovo je bliže uređeno Uredbom o uslovima i načinu utvrđivanja visine godišnjeg iznosa boravišne takse za fizičko lice koje pruža ugostiteljske usluge smeštaja u objektima domaće radinosti i seoskom turističkom domaćinstvu, kao i način i rokovi plaćanja(„Službeni glasnik RS”, broj 47/19 i 51/19).
Visina godišnjeg iznosa boravišne takse za fizičko lice utvrđuje se tako što se broj individualnih ležaja, odnosno kamp parcela množi sa iznosom boravišne takse po individualnom ležaju, odnosno kamp parceli u zavisnosti od teritorije na kojoj se ugostiteljski objekat nalazi, i to za:
1) I kategorija turističkog mesta – 3.300,00 dinara;
2) II kategorija turističkog mesta – 2.600,00 dinara;
3) III kategorija turističkog mesta – 2.000,00 dinara;
4) IV kategorija turističkog mesta – 1.300,00 dinara.
Ako se ugostiteljski objekat ne nalazi u granicama turističkog mesta, broj individualnih ležaja i kamp parcela se množi sa iznosom od 1.000,00.
Utvrđenu visinu godišnjeg iznosa boravišne takse za tekuću godinu fizičko lice plaća kvartalno, do petog u mesecu za prethodni kvartal.
Nadležni organ jedinice lokalne samouprave na čijoj teritoriji se ugostiteljski objekat nalazi, dužan je da za svako fizičko lice utvrdi visinu godišnjeg iznosa boravišne takse u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti rešenja o kategorizaciji ugostiteljskog objekta za smeštaj.
Kategorizacija turističkih mesta vrši se razvrstavanjem tih mesta u četiri kategorije, koje se označavaju rimskim brojevima od I do IV, a na osnovu obima turističkog prometa, stepena izgrađenosti turističke, komunalne i saobraćajne infrastrukture i turističke suprastrukture.
Zahtev za kategorizaciju turističkog mesta podnosi jedinica lokalne samouprave Ministarstvu.
Obavestenje-potrebna dokumentacija za kategorizaciju.docx
Kada se sprovodi interni konkurs, a u upravi nema službenika koji bi ispunjavao uslove kao član komisije u oblasti za koju se popunjava radno mesto, da li se takav član komisije može imenovati van redova zaposlenih u upravi?
Iz odredbi člana 85. Zakona o zaposlenima u AP i JLS, koji kaže da konkursnu komisiju za sprovođenje internog konkursa imenuje službenik na položaju koji rukovodi organom autonomne pokrajine, odnosno načelnik uprave, rukovodilac službe ili organizacije, tako da konkursnu komisiju obavezno čine neposredni rukovodilac organizacione jedinice u kojoj se popunjava radno mesto, službenik koji je stručan u oblasti za koju se popunjava radno mesto i službenik koji obavlja poslove iz oblasti upravljanja ljudskim resursima, zaključuje se da komisiju moraju činiti službenici te uprave.
S obzirom na to, da je članom 81. Zakona o zaposlenima u autonomnim pokrajinama i jedinicama lokalne samouprave regulisan način popunjavanja izvršilačkih radnih i to trajnim premeštajem, sprovođenjem internog konkursa, preuzimanjem službenika ili zasnivanjem radnog odnosa nakon sprovedenog javnog konkursa, da li se ova zakonska odredba odnosi samo i isključivo na jednu jedinicu lokalne samouprave i njena preduzeća i ustanove ili se ona primenjuje i na popunjavanja izvršilačkih radnih mesta između dve različite jedinice lokalne samouprave (npr. trajni premeštaj službenika iz Gradske uprave jednog grada u Gradsku upravu drugog grada ili recimo trajni premeštaj službenika iz Gradske uprave jednog grada u javno preduzeće drugog grada)? Na koji način se sprovodi postupak trajnog premeštaja?
Shodno članu 81. Zakona o zaposlenima u AP i JLS izvršilačko radno mesto se popunjava trajnim premeštajem, sprovođenjem internog konkursa, preuzimanjem službenika ili zasnivanjem radnog odnosa nakon sprovedenog javnog konkursa.
Dalje, članom 82. Je uređen redosled prilikom popunjavanja izvršilačkog radnog mesta gde se kaže da će prednost imati premeštaj službenika, sa napredovanjem ili bez njega. Ako poslodavac odluči da radno mesto ne popuni premeštajem, sprovodi se interni konkurs. Ako interni konkurs nije uspeo, radno mesto može da se popuni preuzimanjem službenika od drugog poslodavca iz člana 4. ovog zakona, odnosno iz državnog organa. Ako se radno mesto ne popuni ni preuzimanjem službenika, obavezno se sprovodi javni konkurs. Ako ni javni konkurs nije uspeo, radno mesto se ne popunjava, ali poslodavac može odlučiti da se sprovede novi javni konkurs.
Još jedan institut koji je na raspolaganju prilikom popunjavanja izvršilačkog radnog mesta je interni konkurs u skladu sa Zakonom o načinu određivanja maksimalnog broja zaposlenih u javnom sektoru. U skladu sa članom 18. pomenutog Zakona, u cilju efikasnijeg sprovođenja racionalizacije uspostavlja se interno tržište rada u jedinici lokalne samouprave koga čine zaposleni u svim organizacionim oblicima iz člana 2. stav 5. ovog zakona (zaposleni u organima jedinice lokalne samouprave, javnim službama, javnim preduzećima, pravnim licima osnovanim od strane tih preduzeća, privrednim društvima i drugim organizacijama koje u sistemu lokalne samouprave imaju obavezu prijavljivanja podataka o zaposlenima u Registar, odnosno zaposleni čije se plate, odnosno zarade finansiraju iz budžeta jedinice lokalne samouprave). Popunjavanje nepopunjenih radnih mesta organizacioni oblik može izvršiti sprovođenjem internog konkursa za sistem lokalne samouprave na koji se mogu prijaviti zaposleni iz svih organizacionih oblika u sistemu lokalne samouprave.
Vlada je Uredbom o internom konkursu ("Sl. glasnik RS", br. 17/2016) uredila postupak internog konkursa za sistem lokalne samouprave. Mišljenje Ministarstva državne uprave i lokalne samouprave je da se interni konkurs u skladu sa Zakonom o načinu određivanja maksimalnog broja zaposlenih u javnom sektoru može sprovesti nakon internog konkursa u skladu sa Zakonom o zaposlenima u AP i JLS.
Dakle, trajno se premeštaju službenici, sa napredovanjem ili bez njega, u okviru istog organa. Na internom konkursu (po Zakonu o zaposlenima u AP i JLS) mogu učestvovati službenici zaposleni na neodređeno vreme kod poslodavca koji oglašava ovaj konkurs, dok na internom konkursu u skladu sa Zakonom o načinu određivanja maksimalnog broja zaposlenih u javnom sektoru mogu učestvovati zaposleni u svim organizacionim oblicima te lokalne samouprave.
Preuzimanje, koje predstavlja fakultativni način popunjavanja izvršilačkog radnog mesta, može se sprovesti ukoliko je službenik zaposlen na neodređeno vreme u autonomnim pokrajinama ili jedinicama lokalne samouprave, odnosno državnim organima.
Da li se službenik na položaju, službenici i pomoćnici gradonačelnika zaposleni u Kabinetu gradonačelnika, kao i zaposleni u Službi interne revizije i budžetske kontrole kao posebne i samostalne organizacione jedinice koje osniva gradonačelnik računaju u ukupan broj zaposlenih u Gradskoj upravi, u smislu Zakona o načinu određivanja maksimalnog broja zaposlenih u javnom sektoru?
U skladu sa Zakonom o načinu određivanje maksimalnog broja zaposlenih u javnom sektoru, kao i odlukom Vlade Republike Srbije o maksimalnom broju zaposlenih u javnom sektoru ukupan predviđen broj zaposlenih na svim radnim mestima utvrđenim u aktu o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mesta u organizacionom obliku, mora da odgovara broju zaposlenih koji je za taj organizacioni oblik utvrđen Odlukom Vlade, odnosno Odlukom skupštine jedinice lokalne samouprave.
Mišljenje Ministarstva drzavne uprave i lokalne samouprave_maksimalan broj.pdf
Kako postupiti u sledećoj situaciji: Naime, postoji dug od preko 200 hiljada dinara na obveznika koji je umro 1997. godine i kuću koju je imao, njegov sin je zamenio je sa kućom na Kosovu i sklopio interni ugovor 2000. godine (govor nije overen). Zaduženja porezom na imovinu krenule su 2003. godine, a kupoprodajni ugovor kod notara zaključen je 23. novembra 2016. godine između sina bivšeg vlasnika (naslednika) i sadašnjeg obveznika-vlasnika. Šta uraditi sa dugom koji postoji? Da li sadašnji vlasnik treba da izmiri dugovanja jer je on faktički živeo u toj kući od 2000. godine ili pripisati dug sadašnjem vlasniku? Od 2000-2018. rešenja (zaduženja) su slata na ime pokojnog čoveka, opomene takođe, kao i reprogram koji je bio uslovni otpis kamate i mirovanja duga.
Smrću poreskog obveznika prestaje njegova poreska obaveza. Poresku obavezu preminulog lica ispunjavaju naslednici, u okviru vrednosti nasleđene imovine i u srazmeri sa udelom pojedinog naslednika, u momentu prihvatanja nasledstva.
Ispunjenje poreske obaveze u slučaju smrti fizičkog lica uređena je odredbama člana 22. ZPPPA.
Svi postupci u odnosu na preminulo fizičko lice se obustavljaju danom smrti (član 45. Zakona o opštem upravnom postupku). Ako je donet bilo koji akt u poreskom postupku nakon smrti poreskog obveznika, na njegov JMBG, doneti su neosnovano i ne proizvode pravno dejstvo (rešenja, opomene, reprogram, uslovni otpis kamate) i potrebno je da se storniraju u poreskom računovodstvu.
Storno neosnovanih zaduženja na umrlo lice, koje je preminulo treba izvršiti ne po zahtevu njegovog naslednika, već po službenoj dužnosti jer taj obveznik ne postoji od dana smrti i danom smrti on je prestao da bude poreski obveznik i nema predmet oporezivanja.
Pored toga, za dug preminulog lica po osnovu obaveza koje se odnose na period do dana smrti (ako taj dug postoji), u predmetnom slučaju je nastupila apsolutna zastarelost (obveznik preminuo 1997. godine).
Zakonom je propisano da do dana sprovođenja zaostavštine, a od dana smrti poreskog obveznika, obveznik poreza na imovinu na prava na nepokretnosti preminulog obveznika je držalac nepokretnosti.
U periodu nakon raspravljanja zaostavštine pokojnika, do dana prodaje, naslednici su bili u obavezi da u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti rešenja o nasleđivanju, dostave nadležnoj LPA, poreske prijave na osnovu kojih se utvrđuje godišnji porez na imovinu, naslednicima.
Napominjemo da se utvrđivanje obaveza poreza na imovinu vrši u skladu sa odredbama ZPPPA o zastarelosti prava na utvrđivanje (5 godina), što znači da se u 2019. godini mogu utvrditi obaveze počev od 1. januara 2014. godine.
Ukoliko je nakon ostavinske rasprave doneto rešenje o ostavinskoj raspravi kojim je odlučeno da je sin naslednik predmetne kuće, pri čemu je to rešenje doneto pre 1. januara 2014. godine, onda je on poreski obveznik kome se u skladu sa odredbama o zastarelosti (čl. 114. ZPPPA) može utvrditi obaveza od 1. januara 2014. godine do dana overe ugovora o kupoprodaji kod javnog beležnika, dakle do 22. novembra 2016. godine. Nakon, overe ugovora o kupoprodaji kod javnog beležnika, nastala je poreska obaveza kupcu (čl.10. stav 7. tačka 1) Zakona o porezima na imovinu).
Međutim, ako je nasledno rešenje doneto posle 1. januara 2014. godine, to bi značilo da je u periodu od 1. januara 2014. do dana nasleđivanja, obveznik poreza na imovinu bio držalac nepokretnosti (jer imalac prava svojine nije bio određen), pa ako postoje dokazi, za taj period bi se mogao zadužiti kupac nepokretnosti za koga navodite da je stanovao u predmetnom objektu.
Za period od dana nasleđivanja do dana prodaje, obveznik bi bio naslednik (sin), jer u tom periodu on ima pravo svojine, a nakon prodaje kupac je ponovo obveznik.
Dakle, porez se ne može utvrđivati i plaćati na umrlo lice, a obaveza je naslednika ili držaoca nepokretnosti, da obaveste nadležni poreski organ o smrti poreskog obveznika, dostave dokaz, kao i da dostave popunjene i potpisane poreske prijave za utvrđivanje poreza na imovinu u skladu sa Zakonom.